Što to smrdi na Marišćini?
U zadnje vrijeme se mnogo priča o odlagalištu otpada na Marišćini. Pitaš se zašto? Pred tobom se nalazi par pitanja i odgovora, Odvoji par minuta i pročitaj i dobro razmisli o svemu – ovo se tiče svih nas.
Deponij Viševac Foto: Mirna Međimorec
Točno, svi stvaramo otpad već dugi niz godina, praktički kroz cijeli svoj život. Od 1964. godine sav se otpad s područja Rijeke i okolice odlagao na Viševcu, deponiju na području općine Viškovo i to na vrlo primitivan način – jednostavno se zatrpavao u zemlju. Iz razloga što se iz tog otpada nikada nisu izdvajale sirovine koje je moguće ponovo koristiti (papir, karton, plastika, staklo, metal…) otpad je postajao neupotrebljiva masa koju zovemo – smeće.
Danas, pola stoljeća nakon nastanka prvog primitivnog deponija, ponovo smo suočeni sa otvaranjem novog deponija na Marišćini i po svemu sudeći, stvari ne izgledaju dobro – kao da nismo ništa naučili iz proteklih loših iskustava.
Ima više razloga, zapravo ima jako puno razloga. Evo samo nekih osnovnih:
Lokacija na kojoj se planira izgradnja centra je apsolutna pogreška. Evo par “sitnica” zbog čega je to tako.
Zanimljiva je činjenica da se područje Marišćine nekada nalazilo unutar vodozaštitne zone i zelenog pojasa na kojem nije bila dozvoljena gradnja ičega, a kamoli odlagališta otpada. Projektom ŽCGO trebalo je prenamijeniti zemljište pa područje Marišćine “magično” prestaje biti zeleni pojas u vodozaštitnoj zoni. Tko bi rekao?
Foto: Tanja Miljković Bralić
Na 150 metara iznad izvora Rječine, naše rijeke iz koje svakodnevno pijemo vodu, deponij koji se stvara vrlo je realna prijetnja zdravlju svih nas. Što će se dogoditi kada prljava voda koja prođe kroz slojeve svog tog opasnog otpada dođe do izvora? Što ćemo učiniti onog dana kada nam sa lokalne radio postaje voditelji poruče da više ne smijemo otvoriti slavinu i slobodno se napiti vode kao i do sada? Kome ćemo se žaliti? Tada će nam jedini izbor ostati na tome da odaberemo domaći trgovački lanac sa jeftinijom litrom vode. Ili ćemo možda otići u neki od stranih trgovačkih lanaca da ipak konzumiramo europsku kvalitetu?
Na lokaciji gdje se miješaju morski i kontinentalni vjetar i na 500 metara nadmorske visine deponij na Marišćini je poput maslačka na vjetru – smrad se slobodno kreće u svim smjerovima, uništavajući živote tisućama ljudi koji žive u okolici, ali i dalje. Na našu žalost, vjetar ne poznaje granicu od 500 m oko deponija pa se eau de parfum “Marišćina” može osjetiti i na riječkim plažama (npr. na Kantridi). Ovo je surova realnost koju su već okusili mnogi u ljeto 2012.
Znate li da Rječina nije izvirala na istom mjestu prije 1870. godine? Do tada je izvirala ispod vrha Podjavorje, no zbog razornog potresa u blizini Klane isti je zatrpan te je Rječina sebi našla novi izlaz. Odabir ovako seizmički aktivnog područja za lokaciju odlagališta otpada je i više nego apsurdan.
Županijski centar za gospodarenje otpadom (ŽCGO) Marišćina trebao bi imati postrojenje za koje je prema projektu predviđeno otprilike 100 milijuna €. To je vrlo skupa investicija i tu cijenu ćemo platiti svi mi (porezni obveznici), a radi se iznosu koji je gotovo jednak cijelom proračunu grada Rijeke.
Naravno, priča tu ne završava. Korištenje i održavanje novog pogona biti će skupo pa će cijene odvoza otpada porasti. Tko će to platiti? Odgovor nažalost svi znamo – opet će nastradati mali ljudi.
Upozorenje na proizvodima sa azbestom
Azbest? Čuli ste za njega, to je ono na krovu u salonitkama, pričalo se o tome. Azbestoza? Da, da – to je ona bolest, pričali su o njoj na TV-u.
A jeste li čuli da se na Marišćinu planira odlagati isti taj azbest koji uzrokuje azbestozu? Eh da, o tome vam nisu pričali na TV-u, tu priču će Vam ispričati Vaš liječnik, onog dana kad se budete osjećali loše pa ga posjetite i pitate što to nije u redu s vama.
Medicinski otpad
Naše zdravstvo puca po šavovima na sve moguće načine, ali jeste li znali da će to isto zdravstvo upucavati svoj medicinski otpad na Marišćinu? Kažu da će taj otpad prethodno biti obrađen, ali ne znamo ni gdje ni kako. Da pojasnimo, medicinski otpad je otpad koji nastaje tijekom pružanja medicinskih usluga i on se smatra opasnim ako posjeduje jedno ili više sljedećih svojstava tj. spada u jednu ili više podvrsti otpada: patološki otpad, infektivni otpad, oštri predmeti, farmaceutski otpad, kemijski otpad, posude pod pritiskom i radioaktivni otpad. Da li treba pobliže objašnjavati ove podvrste, tj. svojstva otpada? Pametnom dosta.
Jeste li se ikada pitali gdje završi kruti sadržaj iz naše kanalizacije (komunalni mulj)? Naravno da niste. Ma ne treba dalje pisati, odgovor već znaju i ptice na grani. Javili su im galebovi koji se svakodnevno goste na Marišćini…
I još jedna pitalica iz svakodnevnog života: znate li gdje završe štedne žarulje, prazne baterije, razne kantice sa ostacima boja i lakova, lakovi za nokte i slični proizvodi koji, ako niste znali, isto spadaju u opasni otpad? Mislite li da ih netko vadi iz smeća koje bacite u kontejner?
Svjedoci smo toga da u našem dragom gradu puno toga propada i malo toga se gradi, a od onog što se gradi vrlo malo se dovrši. Tako imamo propalu brodogradnju, preskupe bazene, vrlo neuspješnu luku i propale projekte kao što su Rijeka Gateway, muzej suvremene umjetnosti, nova Gradska knjižnica… Koliko se dugo već gradi autobusni kolodvor? Da, zaista nema smisla, nabrajati bi mogli u nedogled.
Po toj ustaljenoj praksi i ŽCGO Marišćina doživljava sličnu sudbinu. Projekt koji je započet 2001. nije puno odmakao. Kako vjerovati da i on neće zapeti u realizaciji? Pa već itekako kasni i zapinje! Kako, kad njegova realizacija košta kao cijeli proračun grada – a sredstava za njegovu realizaciju nema? Dignut ćemo još jedan kredit? Kome ćemo plaćati goleme kamate da bismo napravili nešto što nam uopće ne treba?
Foto: Miroslav Ahmetović
Planirana je izgradnja, kako i samo ime kaže, županijskog centra za gospodarenje otpadom. Dakle, centralnog mjesta gdje bi se zbrinjavao otpad iz cijele Primorsko-goranske županije, čak i iz udaljenih krajeva poput otoka Cresa i Raba. Oni koji su imali priliku proći cijelom našom predivnom županijom, već tu će pronaći besmisao projekta. Zar ima logike, sa tako udaljenih mjesta, voziti pune kamione smeća na 500 m nadmorske visine?
Nadalje, MBO postrojenje koje je planirano prema projektu može godišnje obraditi otprilike 100 000 tona otpada. Ako znamo da Rijeka kao najveći proizvođač otpada (82%) proizvodi otprilike 50 000 tona otpada na godinu, postavlja se pitanje čemu tako veliko postrojenje? Čime će se ono “hraniti”?
Odgovor se nameće sam po sebi – otpad će se uvoziti iz drugih županija, u skoroj budućnosti vrlo vjerojatno i susjednih država. Zar zaista želimo tuđe smeće u našem dvorištu?
Naravno da ne želimo, no interes pojedinaca se ponovno stavlja ispred interesa građana. Još jednom se dokazuje koliko je malena cijena ljudskih života.
MBO postrojenje je postrojenje za Mehaničko Biološku Obradu otpada. Detaljnije o MBO postrojenjima možete pročitati ovdje.
Bolna istina jest da umjesto suvremenog i ekološki prihvatljivog odlagališta otpada koje nam je obećavano, sve što trenutno imamo je isti onakav primitivni deponij kakvog smo imali i do sada. Samo je lokacija promijenjena, po okoliš i zdravlje ljudi višestruko opasnija. Posljedice lošeg provođenja projekta mnogi su stanovnici već iskusili na vlastitoj koži – ili bolje rečeno na vlastitom zraku. Nesnosni smrad, nastao kao posljedica baliranja otpada, mjesecima je uništavao živote tisućama ljudi, i to ne samo onih koji žive u blizini deponija, već i onih kilometrima dalje.
Balirano smeće na Marišćini Foto: Mirna Međimorec
Poduzeća čija je osnovna djelatnost gospodarenje otpadom nisu baš previše stručna za to isto gospodarenje otpadom, a ni ekonomija im baš ne ide od ruke. Kako to?
Kada su se početkom 2012. godine našli u vakuumu između zatvaranja Viševca i otvaranja Faze 0-1, Podetape A na Marišćini odlučili su smeće prešati, pakirati u najlonske folije i slagati u piramide bala koje su 12 mjeseci “skladištili” na otvorenom i to na povišenim platoima gdje su bile izložene svim vremenskim prilikama i neprilikama. Kada su se ljeti bale ukuhale i počele pucati, montirali su takozvanu “protusmradnu zavjesu” na oba deponija. To čudo tehnike koje je trebalo namirisati zrak učinilo ga je još ljigavijim i smrdljivijim, koštalo nas je 5 000 kn po deponiju i danu, a tekućina koja se koristila kao “parfem” je bila toliko bezopasna da je pri rukovanju njome trebalo oblačiti svemirsko odijelo.
Grad Varaždin muku muči s balama od 2005. godine, Makarska je još 2004. iskusila katastrofu baliranja. Je li bilo teško okrenuti dva telefonska broja i uvjeriti se iz prve ruke da baliranje nikako nije dobra ideja? I Google je znao, ali nisu ni njega pitali…
Sve dozvole (lokacijska, građevinska, uporabna) za deponij na Marišćini su izdane u rekordnom roku, a na deponiju nema niti jednog priključka na električnu mrežu. Na deponiju postoje pumpe koje bi trebale iz kaseta sa smećem izvlačiti višak otpadnih voda. Te otpadne vode cisternama treba prevesti na pročišćivač koji se nalazi na Delti (otprilike 15 km udaljenosti), a kruti ostatak (ako ga ima) vratiti na Marišćinu. Zna li se koliki su tu troškovi prijevoza?
Kaseta na Marišćini Foto: Dalibor Marčelja
Sada na Marišćini kopaju 6 rupa u zemlji, a te rupe se stručno zovu kasete. Dok ne izgrade MBO postrojenje smeće će se trpati u kasete iz kojih smije “izvirivati” i do 24 metra u vis (pa to je kao zgrada od 8 katova!). Nakon izgradnje postrojenja nagomilano smeće će se navodno obraditi, no stručnjaci su potvrdili da će to ići mnogo teže nakon nekoliko godina ležanja na hrpama i miješanja sa inertnim materijalom (to su najčešće drvo i zemlja). Koliko će nas, porezne obveznike, to koštati? Oni to ne znaju…
Posude za odvojeno prikupljanje otpada Foto: Miroslav Ahmetović
Naravno da postoji, a svuda u svijetu je poznato pod nazivom odvojeno prikupljanje otpada. Odvojenim prikupljanjem otpada količina smeća koju je potrebno odlagati (na deponijima) može se smanjiti na 10-20% sadašnje količine. Ekološki osviještena društva sve više teže takozvanom bezdeponijskom ili zero-waste konceptu. O ovim temama možete više saznati u našoj Knjižnici.
