“Ogledni primjer” postrojenja za MBO u gradu Villafalletto u Italiji

14 kolovoz, 2013

Zašto je Ekoplus kao ogledni primjer projekta koji planiraju provesti na Marišćini odabrao baš postrojenje za MBO u Villafallettu? Vjerojatno žele uvjeriti i same sebe da je postrojenje koje planiraju ostvarivo. No, unatoč određenim sličnostima, postoje bitne razlike:

1. Lokacija
Lokacija ŽCGO Marišćina na prilično je brdovitom području i od prvih je kuća udaljena 1,5 km. Konfiguracija terena je takva da konstantan nagib, poput neke vrste prirodnog lijevka, vodi prema mjestima Marčelji, Garići, Sroki, itd. Posljedica takve konfiguracije osjeti se tijekom noći, kada se topliji zrak diže, a hladniji (sa područja Marišćine) spušta prema naseljenim mjestima.

Budući da ne živimo u Villafallettu, nismo upoznati sa ružom vjetrova koja je aktualna na tom području, no ono što možemo sa sigurnošću reći jest da se to postrojenje nalazi u posve ravničarskom kraju. Dokle pogled seže, sama je ravnica. Druga stvar koja se primjećuje je da se u neposrednoj blizini postrojenja u Villafallettu nalaze gotovo isključivo poljodjelski objekti. Pretežno stočne farme koje i same u okoliš emitiraju podosta mirisa. Osim toga, puno je poljoprivrednih površina.

2. Tehnologija

Proizvođač tehnologije koja se planira primjenjivati u postrojenju na Marišćini je grčki Helektor. Tehnologija koja se primjenjuje u postrojenju Villafalletto nije Helektorova, već drugog proizvođača. Možemo se donekle složiti da je proces obrade smeća u postrojenju u Villafallettu sličan onome koji je planiran na Marišćini (sušenje i smeća i njegovo mljevenje u “gorivo”, proizvodnja metana u bioreaktoru te odlaganje ostatka na odlagalište).

Stanovništvo na području sa kojeg se otpad prikuplja za postrojenje u Villafallettu odvojeno prikuplja 50% otpada. Iz tog se razloga u postrojenju prilikom obrade smeća, a kako bi se postigla zadovoljavajuća kvaliteta SRF goriva (kaloričnost), dodaje neopasni industrijski otpad (plastika i papir). Čak i uz to dodatno rasipanje resursa koji bi se mogli reciklirati, dobiveno gorivo i dalje moraju poklanjati cementarama.

Da, dobro ste pročitali – gorivo ne mogu prodavati, nego ga poklanjaju. Kada ne bi dodavali spomenutu plastiku i papir, dakle kada gorivo ne bi imalo dovoljno visoku kaloričnu vrijednost, za zbrinjavanje (spaljivanje!) goriva bi cementarama morali plaćati oko 30€ po toni. Šlag na torti je cijena obrade smeća u postrojenju u Villafallettu koja iznosi 100€ po toni!

3. Posljedice za okoliš

Kao što većina mještana Viškova dobro zna, neugodan smrad i kolonije muha nemoguće je izbjeći kada se otpad ne selektira, već se kao “miješani komunalni otpad” (smeće) odlaže na jednom mjestu. Stoga ne čudi snažan zapuh smrada smeća koji nas je dočekao u postrojenju Villafalletto. On se širi iz hale za prijem smeća čija su vrata tijekom čitavog našeg boravka bila posve otvorena. Zrak iz postrojenja koji je prethodno filtriran kroz bio-filter nije bio neugodnog mirisa. Drugi izvor neugodnog smrada bilo je bioreaktorsko odlagalište koje je za vrijeme našega posjeta bilo u fazi punjenja pa nije bilo posve prekriveno folijom (samo su bočni dijelovi bili prekriveni).

Iako i u blizini samog pogona u Villafallettu postoji malena rječica, koliko je nama poznato ona se ne koristi za piće. No na na samo 1,5 km od Marišćine planirana je izgradnja akumulacije pitke vode Kukuljani. Kako je SRF u biti vrlo sitna prašina (milimetarske čestice), a uzevši u obzir jaku buru koja često puše na Marišćini, posve je izvjesno da će dio te prašine (SRF-a) završiti u pitkoj vodi.

Također, iako će se za razliku od Villafalletta, postrojenje na Marišćini nalaziti na kraškom terenu, projektom nije predviđena kontrola eventualnog propuštanja dna bioreaktorskog odlagališta. Truljenje donjeg brtvenog sloja kod bioreaktorskih odlagališta je izgledno zbog toga što se u njemu na umjetne načine stimulira ubrzana razgradnja (truljenje) bio frakcije. Na taj se način TD Ekoplus d.o.o. i njihovi vlasnici poigravaju zalihama pitke vode čitave Primorsko – goranske županije.

4. Nedovoljna razina recikliranja otpada

Najveći je problem kod ovakvih postrojenja porazna količina otpada koji se kroz njih izdvaja za reciklažu, a to je samo 3 do 4%. Da, dobro ste pročitali. Samo se metal izdvaja i šalje na recikliranje.

Ostatak se ili prerađuje u gorivo – SRF (oko 35% ukupne količine smeća pretvara se u SRF), dio biootpada koji ne završi u gorivu se odlaže u bioreaktorsko odlagalište i koristi za proizvodnju metana, a ostatak se odlaže na odlagalište.

Naglasak kod ovakvog tipa postrojenja je na energetskoj oporabi otpada. Takva je koncepcija  za 2004. godinu, kada je postrojenje u Villafallettu izgrađeno bila prihvatljiva.

No od 2008. godine i izglasavanja Direktive 2008/98/ec, Europska unija se je jasno opredijelila za davanje prednosti ponovnoj uporabi i recikliranju otpada pred njegovom energetskom oporabom (spaljivanjem). Po istoj se direktivi zemljama članicama nalaže da do 2020. godine uspostave odvojeno prikupljanje plastike, papira, metala i stakla te ponovnu uporabu ili recikliranje najmanje 50% navedenog otpada.

Dakle, već je i maloj djeci jasno da je planirano postrojenje za MBO u okviru projekta ŽCGO Marišćina u potpunoj suprotnosti sa ovom direktivom.

I dok je izgradnja ovakvog tipa postrojenja u 2004. godini mogla biti donekle opravdana, primjena opisane tehnologije se deset godina kasnije, dakle u 2014. godini nikakvim argumentima ne može opravdati. 

Za Udrugu Krizni Eko Stožer Marišćina

Toni Grlica