Gospodarenje otpadom ili gospodarenje resursima

Kroz povijest društvo je problem otpada (komunalnog, industrijskog ili opasnog otpada) pokušavalo riješiti na više različitih načina kroz nešto što nazivano sustavom gospodarenja otpada. Gospodarenje otpadom može se okarakterizirati kao skup strategijskih i taktičkih planova koji se odnose na procese sakupljanja, transporta, obrade ili odlaganja te upravljanja i praćenja otpadnih materijala, kao i nadzor utjecaja na ekosustav s naglaskom na nadzoru i kontroli štetnih utjecaja po ljudsko zdravlje.

Pojam gospodarenja otpadom se često povezuje s materijalima proizvedenim ljudskom aktivnošću te aktivnostima koje se poduzimaju kako bi se umanjio njegov utjecaj na zdravlje i okoliš. Gospodarenje otpadom je posebna ljudska praksa obnavljanja resursa koja se bazira na usporavanju iskorištavanja ograničenih prirodnih resursa. Svi materijali, neovisno da li su u plinovitom, tekućem, krutom ili radioaktivnom stanju, pripadaju sustavu gospodarenja otpadom.

Odvajanje - DA, Smeće - NE

Odvajanje – DA, Smeće – NE

Praksa i stupanj gospodarenja otpadom varira ovisno o razvoju društva, o urbanizaciji područja (od ruralnih do urbanih) te o vrsti proizvođača otpada (od građana do industrijskih postrojenja). Gospodarenje komunalnim otpadom je najčešće obveza lokalnih vlasti, dok su za gospodarenje neopasnim proizvodnim i industrijskim otpadom odgovorni proizvođači koji podliježu kontroli na lokalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj razini.

S društvenog aspekta, naglasak je na pojmu “odbačeni materijal” što direktno utječe na jasno razdvajanje odbačenih materijala na otpad i smeće. Svaki materijal koji se odvojeno prikuplja radi ponovne uporabe ili reciklaže nije smeće, već otpad tj. primarna ili sekundarna sirovina (ovisno o razini razvrstavanja i procesu reciklaže). Za razliku od pogleda na otpad kao sirovinu, miješanjem i odlaganjem otpada čovjek svjesno generira smeće koje se ne može ponovno upotrijebiti ili reciklirati u ljudski razumnom vremenskom intervalu, a to nije ni ekološki ni ekonomski isplativo.

Gospodarenje otpadom kakvo je bilo zastupljeno u 20. stoljeću nužno treba zamijeniti sa pristupom otpadu kao ponovno upotrebljivom proizvodu (npr. staklena ambalaža) ili kao vrijednoj sirovini u procesu proizvodnje novih dobara u 21. stoljeću.